Novi život misala Jurja od Topuskog

„Bogato opremljen liturgijski kodeks odašiljao je s oltara značenja mistične, votivne, reprezentacijske i memorijske simbolike. Na najdoličniji mogući način on je zaodijevao ispisanu Božju riječ i formule svetih obreda. Istodobno on je predstavljao svog naručitelja, odnosno zakladnika, svjedočeći o njegovoj pobožnosti i skrbi za Crkvu. Kao vrijedan pobožni zalog misna je knjiga imala pridonijeti stjecanju nebeske milosti i osiguravanju boljeg položaja (grešnoga) zakladnika u drugom životu. Istodobno ona je bila jamstvo njegove uspomene u pamćenju budućih naraštaja.“ S rasponom namjena raskošne vizualne opreme dvaju misala kojih je izradu, krajem 15. st, naručio pomoćni zagrebački biskup Juraj od Topuskog, navedenim nas riječima upoznaje Milan Pelc, autor monumentalne monografske studije – ujedno i jasne potvrde ispunjenih težnja pobožnoga naručitelja.

Izd. Sisačka biskupija – Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2018.

Monografija objavljena u nakladi Sisačke biskupije i zagrebačkoga Instituta za povijest umjetnosti obrađuje vjerojatno najistaknutiji segment naše sitnoslikarske baštine – dva iluminirana misala povezana s pomoćnim zagrebačkim biskupom Jurjem od Topuskog. Jedan od njih pohranjen je u Metropolitanskoj knjižnici Zagrebačke nadbiskupije, dok se drugi – raskošniji – čuva u Riznici zagrebačke prvostolnice. Oba je misala sitnoslikama opremio neznani umjetnik koji je djelovao u Zagrebu potkraj 15. st. Kako je misal iz Riznice ostao nedovršen u trenutku biskupove smrti, njegovo oslikavanje nastavio je dvadesetak godina poslije anonimni budimski majstor. Konačno, potkraj 17. st, misal je opremljen raskošnim koricama s reljefima od pozlaćenoga srebra. Upravo je ta autorska i stilska slojevitost osobito vrijedna karakteristika zagrebačkoga misala kao iluminiranoga i ukoričenoga svjedočanstva o smjenama kulturnih i umjetničkih matrica od kasne gotike, preko renesanse, do baroka.

Umjetnički profil neznanoga iluminatora

Naručitelj zagrebačkih misala, biskup Juraj od Topuskog, rodio se oko 1450. u Steničnjaku – u to vrijeme važnom burgu na desnoj obali Kupe, na posjedu moćnoga velikaša, kneza Martina Frankapana. U kneževu je posjedu (kao komenda) bila i cistercitska opatija u Topuskom, od svojega utemeljenja 1205. važno duhovno i gospodarsko središte širega područja. Upravo je tu opatiju – koja je odigrala važnu ulogu i u njegovoj intelektualnoj formaciji – mladi klerik Juraj kao nadarbinu primio od kneza Martina 1468. Juraj iz Steničnjaka u povijesti će tako ostati zapamćen kao Juraj od Topuskog, a njegovom najtrajnijom baštinom postat će misali koje je ostavio u nasljeđe zagrebačkoj Crkvi. U vrijeme njihova nastanka topuski opat Juraj već je postao čazmanskim prepozitom i zagrebačkim kanonikom te naslovnim biskupom rozonskim.

Prema uvriježenoj podjeli posla, biskup Juraj izradu svojih misala povjerio je pisaru i iluminatoru (sitnoslikaru). Prema podatku zabilježenu na misalu iz Metroplitanske knjižnice, misal je 1495. prepisao svećenik Matej iz Miletinca, župnik u Hotnji (u blizini Pokupskog, ali i biskupova rodnog Steničnjaka). Ime prepisivača misala iz katedralne riznice nije zabilježeno, a anonimnim je ostao i umjetnik koji je iluminacijama ukrasio oba kodeksa. Na temelju oblikovnih karakteristika likovnoga izraza, opusu istoga sitnoslikara pridružuje se i oslikani antifonar zagrebačkoga biskupa Osvalda Thuza (1466–1499) – također dio fonda zagrebačke Metropolitane. U starijoj literaturi njegov se identitet dovodio u vezu s umjetnikom njemačkoga podrijetla Hansom Almanusom, čije je ime – s oznakom slikar (pictor) – zabilježeno u zagrebačkim arhivskim izvorima s početka 16. stoljeća. Ističući kako za tu hipotezu nema sigurnih potvrda, Pelc ocrtava umjetnički profil neznanoga iluminatora, definirajući nekoliko njegovih uporišnih točaka: na tematskoj (ikonografskoj) razini to je snažna ovisnost o sjevernonjemačkoj grafičkoj produkciji druge polovice 15. stoljeća, dok oblikovni obrasci zagrebačkoga umjetnika govore u prilog iskustvima južnonjemačkih sitnoslikarskih radionica, ali i utjecajne zone milanskih umjetnika Francesca da Castella i Giovannija Antonija Cattanea, prisutnih na budimskom dvoru Matije Korvina i Vladislava Jagelovića. Osobni likovni izraz zagrebačkoga Majstora biskupa Jurja odlikuje se prije svega karakterističnim zazorom od praznine (horror vacui), koji rezultira organskom gustoćom dekorativnih prepleta, ispunjenih figuralnim i narativnim elementima raznorodne (ponekad i renesansne) provenijencije, povezanima u dominantno kasnogotičku cjelinu.

Osobitu pozornost autor monografije pridaje grafičkim predlošcima koje zagrebački iluminator obilno citira u svojim kompozicijama. U misalima biskupa Jurja uočeno je, naime, više od pedeset slučajeva preuzimanja motiva ili kompozicija s bakroreza čak devetorice sjevernonjemačkih majstora (Majstora Berlinske muke, Majstora I. A. M. iz Zwollea, Majstora E. S., Martina Schongauera i dr.), među kojima se brojnošću usvojenih motiva ističe ime Israhela van Meckenema. Iako upućuje na ponešto suspregnutu originalnost, ta ovisnost o grafičkim rješenjima navodi na zaključak kako je „Majstor biskupa Jurja u Zagrebu morao posjedovati solidno opremljen Musterbuch, knjigu uzoraka ispunjenu različitim suvremenim predlošcima, bilo originalnim grafičkim listovima, bilo njihovim kopijama u grafici ili crtežu.“ Štoviše, upravo je uronjenost u svijet grafičke produkcije i njezinih motiva majstoru omogućila i njihovo kreativno i promišljeno uklapanje u vlastita ostvarenja.

U riznicu raspoloživih motiva umjetnik je, međutim, gotovo sigurno posezao u bliskoj sprezi s naručiteljem. Poglavlja monografije naslovljena Inovativna ikonografija i simbolički dualizam na minijaturama Majstora biskupa Jurja; Simbolika životinja; Cura pastoralis i Metafore naopakog svijeta, uz vrijedan uvid u vizualni svijet zagrebačkoga sitnoslikara, pred čitateljem tako vješto ocrtavaju konture intelektualnoga i duhovnoga portreta biskupa Jurja, uklopljena u kulturni krajolik Zagrebačke biskupije na prijelazu iz srednjega u novi vijek. Njegovi se odrazi ogledaju osobito u nizu nestandardnih ikonografskih rješenja koja su podrazumijevala snažniji angažman naručitelja. Pritom je svakako najosebujnija uvodna iluminacija s prikazom biskupa kojega sv. Barbara predstavlja Nebeskom dvoru, u čijoj je izvedbi umjetnik zacijelo najtješnje slijedio naručiteljeve upute: Uz personaliziranu uvodnu sitnosliku, posebna je pozornost umjetnika bila posvećena i naručiteljevu nebeskom imenjaku, pa je i prizor sa svecem koji kopljem probada zmaja, uz blagdan Jurjeva, prikazan na cjelovito iluminiranoj stranici. Zasebnu ikonografsku skupinu srednjovjekovnih iluminacija crkvenih knjiga čine i profani motivi koje su stariji autori ponekad ocjenjivali liturgijski beskorisnima ili čak zazornima, no koje valja interpretirati kao svojevrsne prenesene likovne poruke povezane sa sakralnim sadržajem te zacijelo lako razumljive publici kojoj su bile namijenjene. Pa ipak, nasuprot uobičajenom razdvajanju prikaza svetih i svjetovnih sadržaja (pri čemu su potonjima uglavnom prepuštene margine stranica), naš minijaturist bujne dekorativne preplete duž rubova ispisanih polja ispunjava motivima povezanim s obje manifestacije svijeta koji ga okružuje: „U njegovoj se zamisli rubovi stranica misala pretvaraju u pozornicu na kojoj se promatraču izlažu opasnosti koje vrebaju njegovu dušu iz svijeta materije i zlih sila, iz svijeta kaosa i demona, dok se unutrašnjost stranica s tekstom simbolički ograđuje u posvećeni prostor vjere i svetog pisma, kao jedino moguće utočište. Istodobno, u inventivnoj ekonomiji svoga oslika zagrebački majstor dopušta ulazak sakralnih sadržaja u područja margina s povijušama.“ Među svjetovnim motivima osobito važno mjesto zauzimaju prikazi životinja – u srednjovjekovnoj tradiciji shvaćenih kao posrednika određenih teoloških i moralnih sadržaja. Izbor životinja, kao i uloga koja im je dodijeljena u ikonografskom programu oslika, svjedoče o umjetnikovoj, a posebice naručiteljevoj uronjenosti u interpretativni kompleks zasnovan na opisima prirodnoga svijeta u popularnim djelima poput kasnoantičkoga Fiziologa (Physiologus) ili srednjovjekovnih knjiga o životinjama (bestiarium) i pticama (aviarium). U panorami stvarnih i izmišljenih bića koja su literarni svijet zamijenila onim likovnim, u misalima biskupa Jurja, zatječemo tako majmuna, lava, jelena, srnu, jednoroga, zeca, psa, ždrala, orla, pupavca, sovu, goluba, pauna, labuda i – papigu. Jasnu literarnu poveznicu autor pak uočava u iluminaciji povezanoj s blagdanom Tijelova (u misalu iz Riznice) s prikazom mladolikoga biskupa u punom ornatu koji elegantnom kretnjom blagoslivlja kalež koji mu pruža poklekli anđeo. Riječ je o vizualizaciji navoda iz popularnoga priručnika za župnike (Manipulus curatorum) koji je 1333. sastavio španjolski svećenik Guido de Monte Rocherii. Ističući važnost svećeničke službe, pisac navodi kako samo svećenik može služiti misu i posvetiti hostiju, dok to nije dopušteno ni anđelu. Konačno, autor upućuje i na dva tiskana primjerka Manipulusa (Strassburg, 1480; Venecija, 1486) sačuvana u Metropolitanskoj knjižnici Zagrebačke nadbiskupije.

Kao što je već istaknuto, zasebno je poglavlje monografije posvećeno metaforama naopakoga svijeta (mundus inversus) kojima je srednjovjekovna misao, koristeći se satiričnim slikama, upozoravala na ozbiljne posljedice ljudskih mana i slabosti. I ovoga je puta zagrebački umjetnik posegnuo u bogatu riznicu sjevernonjemačke grafike, pa tako na marginama spomenute stranice uz blagdan Tijelova zatječemo prizor sa zečevima koji na ražnju peku ulovljenoga lovca, dok u loncima kuhaju njegove pse – preuzet s bakroreza Israhela van Meckenema. Od istoga umjetnika preuzete su i (pomalo mizogine) vinjete s odrpanim prosjakom prikazanim kako u košari vuče ženu koja mu prijeti šakom i muža koji pokorno namata pređu dok žena na njega zamahuje preslicom.

Drugi autor nakon biskupove smrti

Čini se kako je rad na oslikavanju misala iz Riznice katedrale bio prekinut smrću biskupa Jurja 1498, do kada je neznani zagrebački umjetnik oslikao oko pola broja za to predviđenih stranica. Dvadesetak godina poslije nedovršeni će misal privući pozornost člana moćne velikaške obitelji Erdödy koja upravo tada – posredovanjem slavnoga kardinala Tome Bakača – započinje svoj uspon na društvenoj sceni banske Hrvatske. Moguće je kako je nastavak iluminacije misala – ovoga puta u sitnoslikarskoj radionici u kraljevskom središtu, Budimu – inicirao upravo kardinal Toma (administrator Zagrebačke biskupije od 1511. do 1518), naručitelj prožet duhom humanizma i talijanske renesanse kojima upadljivo zrače i iluminacije neznanoga budimskog majstora. Kako su grbovi obitelji Erdödy – kojima su označeni gotovo svi naknadno oslikani listovi misala – ipak proviđeni samo biskupskom mitrom (a ne i kardinalskim šeširom), postoji mogućnost i da je misal dao dovršiti kardinalov nećak, zagrebački biskup Šimun Erdödy (1518–1543). Sitnoslike budimskoga iluminatora odlikuju se renesansnom jasnoćom i simetričnošću kompozicije, naopaki svijet naizgled je vraćen u ispravnu orijentaciju, a srednjovjekovni bestijarij Majstora biskupa Jurja smjenjuju ljupki putti i vedra bića nadahnuta antičkom mitologijom. Zasebno poglavlje monografije posvećeno je autoru tih iluminacija – u kojem je hrvatska povijesnoumjetnička literatura još od vremena Ivana Kukuljevića Sakcinskog nastojala prepoznati mladoga Croatu, Jurja Klovića. Iako je Klović, od oko 1520. do 1526, odista boravio na dvoru hrvatsko-ugarskoga kralja Ljudevita Jagelovića, autorski stil njegovih sigurno osvjedočenih kasnijih radova bitno je drukčiji od onog ostvarenog na stranicama Zagrebačkoga misala. Podrijetlo njihova autora (Bakačeva monogramista) Milan Pelc stoga traži u onovremenoj produkciji sjeverne Italije, a osobito Venecije, gdje se od kraja 15. st. „prepleću i prožimaju padovanski, ferarski, lombardijski i firentinski impulsi“.

Opsežnu studiju – iz koje su ovdje izneseni tek neki od bitnih naglasaka – slijedi detaljna obrada pojedinačnih oslikanih stranica dvaju zagrebačkih misala popraćena iznimno kvalitetnim fotografijama cjelina, detalja, kao i niza komparativnih (mahom grafičkih) primjera. Sistematizacijom i kritičkim osvrtom na dosadašnje spoznaje, kao i predstavljanjem novih saznanja, monografija Minijature u misalima zagrebačkoga biskupa Jurja od Topuskog izniman je prilog poznavanju toga poglavlja hrvatske (i europske) baštine. Konačno, reproduciranim sitnoslikama i popratnim objašnjenjima čitatelju (i promatraču) omogućuje vizualni i intelektualni užitak uranjanja u kondenzirani svijet kasne gotike i rane renesanse te otkrivanja slojeva poruka koje nam prenosi.